I tako, opet se bliži to famozno Valentinovo. I opet ću obući jednu od onih jeftinih fraza fuck valentines i need ballentines ili kakogod se pisalo to. No stvar je u tome da ću opet svejedno slagati. Slažem se da je valentinovo komercijalizirano i da ne treba poseban dan u godini da bi se pokazala ljubav ali ipak mi je divno osjetiti ljubav u zraku. Vidjeti sve te nasmijane djevojke kako šetaju sa cvijećem u jednoj ruci a dečkom u drugoj ruci nekako mi izmami osmijeh. Ironično ili ne obično na valentinovo se družim sa bocom žlahtine ili kilom sladoleda. Jebi ga. Krinka. Mrzim valentinovo je fraza samo onih koji su većinom sami ili u lošim vezama i koji su izgradili taj štit. Znam ja. Zašto ne bi jedan dan u godini posvetili čistoj ljubavi? Mislim tjedne posvećujemo karnevalima, kojekakvim glupostima pa onda ni ne vidim ništa loše da se taj jedan dan u godini posveti ljubavi.

Pretpostavljam da ćete me razapeti svi vi koji mrzite ovaj dan ali pitam vas zbog čega? Zbog toga što se budite ili u praznom krevetu ili u krevetu s osobom koja vam je postala strana?! Zar nema ljepšeg osjećaja od osmijeha voljene osobe? Lijepo je biti zaljubljen. Lijepo je voljeti i divno je znati da je osjećaj obostran. Ako nije obostran, jebi ga tu vam nitko nije kriv doli vi sami. Svatko se treba boriti za svoju sreću zar ne? Sjećate se onih leptirića u trbuhu s početka veze? Bez obzira kako se ta veza nastavila ili završila mislim da nitko ne može zaboraviti taj osjećaj, to nešto što vas tjera naprijed, to nešto zbog čega se budite sa smiješkom. I zapravo zbog toga volim valentinovo. Jer me svako podsjeti na to. Na ono nešta što ne znam objasniti. Ljubav je tako divan osjećaj. Nešto toliko višlje od nas svih. Nešto što nas vodi, gura, nešto s čim možemo sve. Ne volim ljude koji to niječu a i sami znaju da je istina. Ali, eto neće priznati jer valjda bi im kruna s glave pala. U jednom od komentara sam pročitala da je svatko rođen sam i da treba živjeti sam, da slažem se. Rodimo se sami i umiremo sami ali životni put nam nije takav da smo sami, na kraju krajeva neka mi netko kaže da mu je bolje doći u prazan i hladan stan nakon napornog dana nego doći u topli stan i vidjeti u njemu osobu čiji zagrljaj će pretvoriti i najlošiji dan u najbolji?! Bilo tko? Ako se nađe netko takav smatram ga budalom bez osjećaja za išta. Točka. Tu ne raspravljam! Ljubav zapravo liječi sve. Svaku ranu zacijeli, svaku suzu izbriše. Zar ne mislite i vi hejteri tako? Zbog čega sabotirate tako nešta? I ne smatram da je valentinovo dan kada muškarac treba pokloniti cvijeće ženi (mada mi je predivan osjećaj) nego ga smatram obostranim. Nekoga voliš? Pokloni mu pažnju. Ne treba to biti ništa veliko mada i Bog i vrag već znaju da mi žene padamo na ružu ali ponekad čak niti to nije potrebno. Riječi su ono bitno. Zagrljaj još bitniji. Zagrljaj u kojem ću se ja osjećati zaštićenom od svega. Poljubac koji će izliječiti sve boli koje su bile do sada. Valentinovo je dan za ovakve poput mene, nepopravljive romantičare.

I volite se ljudi pobogu. Nemojte zaboraviti na taj najljepši osjećaj na svijetu. Ne ganjajte nešto što ne možete dostići nego ono što će vam dati snagu da dostignete čak i ono nemoguće. Vjerujte u ljubav. Ona je stvarna, i borite se za nju. Izađite iz loših veza, skinite okove sa sebe. Ali ne prestajte vjerovati u ono nešta. Budite sami sa sobom ako vam treba vremena da otkrijete što doista želite ali ne odustajete. Ljubav je širom oko nas. Možda iza ugla. Možda u šumi. Možda ispred vas. Ali tu je samo ne odustajte. I ne mrzite valentinovo jer smatrate da je to glupost nego ga gledajte kao jedan dan u godini u kojem ćete se sjetiti ljubavi, one prave, istinske, one zbog koje ćete se smijati ostatak života. Jer to zapravo i je taj dan. Podsjetnik na ljubav koju svi mi povremeno zaboravimo a ne bi trebali…A ja, ja ću opet prošetati Korzom i gledati sve te sretne parove, uzeti kilu sladoleda od pistacija i pojesti ga i reći ću nekome da mi je stalo. Hoću. Obećajem da hoću. I znam da ću nekome zahvaliti što postoji jer me nasmije, jer mi daje nadu u dobre ljude. Iskoristit ću tu pompu oko valentinova i izreći ono što mislim.

Želim Vam svima ljubav! Ljudi, volite se sve ostalo je i tako i tako sjebano!!!!!

Povjerenje je jebena stvar. Ili ga imate ili ga pak nemate. Treće opcije baš i nemate. Često imam previše povjerenja u ljude, a još češće tražim krivca u sebi. Doduše sve do sinoć kada mi je moj voljeni bivši priznao nevjeru kroz našu vezu. Doduše možda me ne bi toliko ni povrijedilo da se zbog njega nisam preselila na drugi kraj države i odrekla se puno stvari. Povjerenje kažem vam. Da ga nisam imala pretpostavljam da se ne bi preselila kod njega no to sad nije niti bitno. U svakom slučaju znala sam da je svakakav i svega sam bila svjesna al da ću a biti ona koju će se varati e to baš i nisam očekivala. Tako da mi je danas poprilično poljuljano samopouzdanje a ponos povrijeđen. No hajde pregrmit ćemo i ovo. Kao i sve do sada zar ne?

Nego, zapravo jedna stvar mi nije jasna. Zašto ljudi obično krive druge ljude? Zašto su im drugi krivi za „njihovu nesreću“? kakve osobe moraju biti da u svakoj rečenici proglašavaju sebe za žrtve i nabijaju još veći osjećaj krivice? Znam da je lakše krivnju prebaciti na druge nego potražiti možda dio krivnje u sebi. Najlakše je optužiti onu koja uvijek šuti, ne prijeti se, ne drami i ne ucjenjuje. Ali ne. Ucjene su dokaz ljubavi danas izgleda. Ili prijetnje. Ili teške riječi i vrijeđanje?Ili suze? Zanimljiva situacija, sinoć mi je bivši kroz gušenje u suzama rekao da je pogriješio. Hmm, ok pogriješio si jednom a što je sa svim ostalim mjesecima dok si ju ševio, pitam ja? Kroz jecanje priznaje pogriješio sam i tada. Nekako mi nije jasno jednom hajde reći ćemo da može biti greška ali sve ostalo je izbor zar ne? A kakav to mora biti izbor da ostaviš sve što imaš i odeš poševit neku od koje znaš da joj je to jedina kvaliteta. Kvaliteta dolazi iz puno odrađena posla zar ne? Doista mi nije jasno, što to dođe u čovjeku da ide varat. Mislim ono, nije nam suđeno, ne ide nam. Zar se ne možemo jednostavno razići kao dva civilizirana čovjeka? Očito ne. Treba dramit, optuživat i krivit i onda pazi sad, pola godine nakon prekida priznat?! Wtf? Prekinuli smo, ako nisam do sada s potpunom sigurnošću znala vaj d fak sam morala sad znati?! Odgovor je poprilično smiješan. Kaže on, da vidiš kako ti ne želim lagati i da znaš da možeš na mene računati! Hell, no. Mada ni prije se nisam imala namjeru vratiti nekome tko me odbacio radi bolesnih seksualnih zahtjeva sad pak pogotovo to ne želim. Bila bi glupa zar ne? Uostalom zašto to ljudi rade? Zašto pokušavaju na najgluplji način vratiti nešto što je možda nekad davno bilo njihovo i sad nakon što su poševili pola otočanki i pol onih s ne otoka žele se vratiti na ono sigurno? Na onu glupačicu koja je uvijek tu. Nekako mi se ne da više dobivati mrvice. A još manje mi se da slušati da sam ja za sve probleme kriva. Mislim da svi mi zaslužujemo nekoga tko će biti u potpunosti samo naš. Nekoga tko će nam dati svu svoju ljubav, i svo vrijeme ovog svijeta. Nekoga tko je spreman pomicati planine s nama. E to nam treba. Ne treba nam netko tko će i najbolji dan pretvoriti u pakao, niti netko tko će sve okrenuti i svoju korist i izigravati jadnu malu neshvaćenu žrtvicu. Ne treba vam to. Kažem vam. Vjerujte mi. Probala sam sve. I valjda je sada dosta. Valjda se čaša ovaj puta prelila u svim pogledima. Ovo mi je valjda bila škola. U samo par dana iznevjerilo me više njih. I naravno uz to optužilo da sam ja kriva za sve. E ne buš više mene jebal u mom kukuruzu. Od danas mijenjam strategiju, il se druži il produži. Za popovanje ću otić u crkvu, za rješavanje tuđih sranja ću otići volontirat u neku udrugu, a za optuživanje mene ću blokirati. Pasmater šta sam postala magnet za one koji će optuživati mene za vlastite neuspjehe. Nećeš razbojniče! Ne volim prevare. Al ok, smatram da sam morala platiti za nešto što sam napravila. I platila sam. Sad je dosta. Želiš varat sa mnom? Nećeš nisam ti ja lutka da mogu glumiti hladnoću. Želiš mene varat? Nećeš, bez jaja ćeš ostat. Da. Od danas igram po svom, kome krivo kome pravo, jebe mi se.

A vama svima želim divan život uz poruku ako želite varat onda ste doista jadni. Osobe koje nemaju vlastiti karakter i volju da promijene svoje živote. Ako vidite da s partnerom ne ide, ostavite ga toliko barem zaslužuje. Ne pravite sranja drugim ljudima koji to nisu zaslužili. A uostalom svima vama koji varate one s kojima živite želim da vam se vrati. Zla sam znam. Ne mogu si pomoći danas.Kao što napisah jednom se može desiti pa možemo smatrat nekom greškom, ali skijanje s ljubavnicom nije greška. To je izbor budalo. Take it. To je istina.

Do slijedećeg pisanja, budite pošteni i fini kakvi bi trebali biti!